Lijeve priče

Więcej o książce

Isaković ne voli skučeno, hvalisavo, razmaženo djetinjstvo. Zato on priča o događajima, ličnostima, zbivanjima jednog velikog i širokog svijeta u kojem ima mjesta za narodnu priču, svijet umjetnosti, nauke, male, obične stvari iz svakodnevnog života, ali oblikovane u umjetnički izraz i priču. Stoga, kada je riječ o motivima koji su piscu služili kao nadahnuće, slobodno možemo reći da ih je on uzimao iz svih oblasti života, i iz života uopće; sve ono što ljudski um poima. To su motivi iz narodne priče (Pošla koka na Pazar, Djed i baka). Zato ne možemo reći da se usmena književnost ugasila. Ona i danas živi, ali u drugačijim tokovima i nastavlja da se prenosi, a njeni tvorci koriste se novom građom koju nude izmijenjene životne prilike. Zatim, tu su motivi iz svijeta umjetnosti, nauke, dakle, sve čega se mašta takne. Međutim, ono što je praizvor ovakvog nadahnuća i pričanja jeste porodična sreća i zadovoljstvo. Priče su namijenjene djeci Adiju i Fariju, ali i svakom drugom djetetu. Da bismo u cijelosti shvatili i razumjeli smisao i poruku priča, neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli. Znači, ove priče namijenjene su svima. One nas upućuju na to da je društvo i druženje roditelja s djecom najveće zadovoljstvo i sreća za djecu. To ne može zamijeniti ni jedna tehnologija, niti bilo koja igračka, knjiga i slično.